Galerije slika
| Polazak | Lakonian Mani | Kos | Paros |
| Patras - Olympia | Monemvasia | Turska | Santorini |
| Pylos | Kreta | Samos | Atena |
| Sparta | Rodos | Naxos | Kalavryta |
Ruta puta
Dnevnik putovanja - Uvod
Olimpijske igre, san svakog sportaša da na njima sudjeluje i da bude olimpijski pobjednik. Vecina nas nikada nece tako nešto iskusiti i na žalost osudeni smo na gledanje TV prijenosa. Prošle godine došao sam na zamisao o svom olimpijskom pohodu u Atenu. Pošto vec ne mogu biti sudionik olimpijade, da bar osjetim duh koji ce još više doci do izražaja jer se Olimpijske igre održavaju u Grckoj, mjestu gdje je sve pocelo u antickoj Olimpiji i gdje su opet 1896. u Ateni obnovljene moderne Olimpijske igre. Pošto je za boravak u olimpijadi takoder presudan i uvijek prisutan financijski faktor uspio sam prikupiti sponzore bez kojih moje putovanje ne bi bilo moguce i bez kojih ne bi citali ove retke. Ja im se svima od srca zahvaljujem. Osim Atene htio sam upoznati i zemlju i ljude domacina Olimpijskih igara, pa sam organizirao malu biciklisticku turneju koja je obuhvacala Peloponez, Kretu, Rodos, Kos, jedan mali dio Turske, Samos, Paros, Naxos, Santorini, te Sloveniju na povratku u Hrvatsku. Ovaj dnevnik nije neko remek djelo književnosti, niti je to bila moja namjera vec sam samo htio prenjeti moja zapažanja, osjecaje i razmišljanja tokom puta. Nadam se da sam u tome barem malo uspio.
Prvi dan (02.08.2004) – mapa
8h... Sat je zvonio i vrijeme je za ustajanje. U 10h trebalo je tetkovim kamionom prevesti bicikl do Trsta. Obavio sam zadnju provjeru stvari, pripremu hrane za put, otišao na «WC» jer tko zna gdje cu sve obavljati nuždu sljedecih mjesec dana. Oko 9:30 krenuo sam do tetka da sve to obavimo i krenemo. Doruckovali smo, makar nisam bio toliko gladan, najviše radi nervoze jer sam trebao krenuti na put, moju možda najvecu avanturu u životu. Nakon dorucka došla je mama s kojom sam se pozdravio i rastao. Putem do Trsta tetak i ja smo kratili vrijeme razgovarajuci o svemu i svacemu. Vrijeme je prolazilo relativno brže. Došli smo do granicnog prijelaza Kozine u Sloveniji... Pravi pocetak putovanja, kada ovisim sam o sebi i svojim postupcima bez prijatelja i obitelji da mi pomognu. Usljedio je kratki pozdrav s tetkom i krenuo sam preko granice «samo ravno» - rijeci su kojima mi je tetak dao upute kako da se spustim u Trst i nadem trajektnu luku. Tih rijeci sam se sjetio kada sam skrenuo desno prema industrijskoj zoni u Trstu. Pocetak i nije bio tako sjajan, ali uz malo snalažljivosti i lošeg njemackog uspio sam naci trajektnu luku i kupiti kartu za Grcku. Osjecaj olakšanja pronalaska luke brzo je splasnuo kada sam u ducanu u luci platio 1,5l vode 2,5€ (cca 18kn)!!! Za tu cijenu bi trebao dobiti i gablec uz vodu?!?! Na trajektu ima svakave ekipe. Od grckih bauštelaca do nekakvih polugolih (na žalost ne ženskih) pijanih turista koji još uz to što nikako ne izgledaju još lošije pjevaju. Vec na trajektu sam upoznao grcki režim rada: ljudi cekaju na giros, a covjek si usred najvece gužve upali cigaretu i malo odmara – mislim da bi kod nas pocelo sa socnim psovkama i završilo na šori. Slušam Claptona, Van Morrisona i ostale majstore jer kako su stvari krenule oni ce mi biti jedini prijatelji sljedeca cetiri tjedna. Obzirom na sve prijatelji nisu tako loši.
Drugi dan (03.08.2004) – mapa
«Guten Morgen» bile su moje prve rijeci, negdje oko šest sati upucene gruzijskom studentu ekonomije koji je ležao nasuprot mene. Decko se zove Ikaria i studira u Mannheimu, Njemacka i vraca se kuci za praznike. Toliko sam uspio saznati o njemu sa svojim skromnim znanjem njemackog naucenim na tecaju njemackog jezika prije tri godine. Mislim da mu je smijeh biježao na usta jer su sve moje rijeci bile u infinitivu, ko Rus u Americi, na primjer ja biti Igor i dolaziti iz Hrvatska. Izgleda da klupe na trajektu nisu namijenjene za spavanje što su najbolje osjetile moje kosti, sve do jedne. Konacno sam uspio malo prošetati jer sam zamolio Ikariu da mi pripazi na stvari. Na brodu se baš i nema što za vidjeti, mali bazen, skromni šank, mamurni studenti itd. Dorucak je bio skroman. Malo musli i mlijeka koje je trebalo popiti da se ne pokvari jer je u torbi od jucer ujutro i vec ima cudan miris. Vec mi misli putuju kuci na jaja, sviježe mlijeko, sendvic, ali još ima cetiri tjedna do toga tako da se mislima brzo vracam nazad na trajekt s cije se lijeve strane konacno pokazalo neko kopno. Nakon jucerašnje vožnje po otvorenom moru i hrpa kamenja dobro izgleda. Cini mi se da je to albanska obala koja nije nimalo atraktivna, u stvari cijelim putem izgleda kao Velebit gledans Paga. Nije ni cudo da Albanija nije neka turisticka Meka... Valjda im ovce idu bolje od turizma. Vec su mi iscurile prve na baterije na MP3 playaru. Ako ovako nastavim i baterije ce mi predstavljati dobar trošak na putu. Kada se troši nek se troši rekoh sebi i stadoh u red za giros. Kakav bit to bio putnik kada si ne bi priuštio grcki giros pa makar i na trajektu. Šok vec na blagajni: 5,50€. Izgleda da se moram naviknuti na cijene, ipak to nije kao kod Dar-Mara. Sva sreca da nisam bio skroz gladan kada sam stao u red jer 45 minuta cekanja u redu i nije baš malo, još kad uzmete u obzit da ste sedmi na redu. Nekome sa strane je vjerojatno užitak gledati ljude u redu, jer majstor podijeli tri cetiri komada pa ceka da se opet meso izvrti, a za to vrijeme si malo popije, popuši, stavi dva peciva (može komotno i cetiri, ali to bi bilo prebrzo gotovo) i takva procedura svakih 15 minuta. Na kraju sam pojeo giros sa užitkom, koji ipak nije opravdao cijenu i cekanje u redu. Dok sam cekao u redu, moje stvari ipak nisu bila prepreka za jednog slovenca i talijanku da mi preotmu mjesto i zabriju. Nisam ih htio odmah prekidati jer su bili u punom zamahu, ali kada sam poceo prckati po svojim stvarima zakljucili su da je bolje malo se premjestiti. Cak su mi i odgovorili na slovenskom jer su vjerojatno vidjeli moje izlizane sportske pa su zakljucili da ih kužim. Oko 18h došao sam Igoumenitsu i još se cudim kako smo sat vremena uranili. Tada sam shvatio da bi bilo dobro pomaknuti sat unaprijed. Igoumenitsa nije baš neki cvjetak na moru, vec gradic u podnožju brda koji turisti izgleda koriste samo za ukrcaj na i sa trajekta. Ovdje se pozdravaljam sa Ikariom i želimo jedan drugome sretan put. Oko 20:30 krecem dalje ispracen luckim svjetlima koja se polako pale. Do Patrasa je još devet sati vožnje pa se opuštam uz križaljku i moje društvo na mp3 playeru.
Treci dan (04.08.2004). – mapa
Još jedno budenje uz brodsku sirenu. Nadam se zadnje za dulje vrijeme. Konacno sam se iskrcao oko 6h u Patrasu. Dobrodošlicu nam žele i americki zrakoplovi koji nadlijecu podrucje Patrasa i koji su me cak pratili desetak kilometara da mi se nešto ne bi desilo: HVALA DECKI! Vec poslije iskrcaja pocele su prve male nevolje. Dok sam spavao glavom naslonjen na toru izgleda da sam ukljucilo mp3 player pa su baterije rekle svoje. Osim toga pukao mi je ciferšlus na torbici pa mi je ostala otvorena. Potrošio sam dobrih 15 minuta pokušavajuci sve i svašta, medutim na kraju sam poslao u rodno mjesto, spremio se na put i krenuo. Nakon izlaska iz Patrasa vozio sam lokalnom cestom uz more i prvi dojam mi je bio kao da sam u nekom filmu i da prolazim kroz Mexico. Barem je na svakom filmu Mexico razvaljen, auti su starudije i to po mogucnosti PickUpovi, kuce su betonske sa ravnim krovom, krša svukud, još samo cekam da me zaustavi debeli policajac s brcinama. Krajolik uopce nije dojmljiv, jedino planine u daljini uljepšavaju kompletnu sliku. Vozeci cestom kilometar po kilometar prestižu me kamioni puni paradajza, koji je izgleda ovdje glavna kultura i prevozi se doslovno u šleperima. Ostatci koji padaju pocesti trule i zaudaraju tako da mi baš i nije neko uživanje na svježem zraku. Nakon dva i pol sata vožnje zaustavljam se u nekom naselju uz cestu i kupujem namirnice za put. Primjetio sam da uz cestu uopce nema pravih gradova, vec naselja sa desetak kuca s obje strane ceste. To je to... nema ulicica, trgova, placeva, vec samo cesta i kuce. Oko 13h dolazim u Olimpiju i srecem Petru i Matijaža koje sam prestigao putem, a sreli smo se opet ispred turisticke zajednice koja je zatvorena. Oni putuju slicnim putem samo više uz more, spavaju na plaži i daju mi par korisnih savjeta u vezi kupnje namirnica. Razmijenjujemo e-mailove i rastajemo se možda samo za sada jer ih možda sretnem putem pošto nam je ruta slicna, a njihov tempo sporiji. Nalazim hostel i u njemu gazdu i gazdaricu za koje bi se moglo reci da su živjeli u doba stare Olimpije. Nakon nekoliko minuta ipak sam saznao cijenu boravka koja je iznosila 10€. Malo me iznenadila cijena za skroman smještaj, pa sam se odlucio malo raspitati u drugoj turistickoj zajednici nekoliko metara niže od hostela. Ljubazna službenica je obavila par poziva po kampovima i na kraju sam odabrao kamo Diana pet minuta hoda od centra. Cijena je kao u hostelu, ali ipak imam tuš, bazen, svoj mir za razliku od hostela. Upravitelj kampa je simpaticni cica koji se dobro snalazi s engleskim. Uputio me prema arheološkom nalazištu u Olimpiji i par muzeja. Takoder mi je predložio da se predstavljam za studenta jer je cijena za studoše duplo jeftinija. Na kraju svega dao mi je mjesto u hladu ispod drveca u kojem sam se mogao potpuno opustiti. Znate onaj osjecaj kada mislite da ste nešto zaboravili, a ne znate što??? Taj me osjecaj pratio putem i prilikom postavljanja šatora ustanovio sam da su mi kod kuce ostale šipke za podizanje istog. Kakav majstor!?!?! Spremam se za put godinu dana, da na kraju ne mogu podignuti šator jer nemam šipke. Što sad? Ugledao sam par štapova iza gazdine kuce i uzeo ove manje, stavio unutar šatora da bar nekako stoji. Kakva budala... Još uvijek ne mogu vjerovati! Što je tu je... Panikom si necu pomoci. Umjesto toga skuhao sam jelo, bacio se pod hladan tuš i otišao u razgledavanje stare Olimpije. Predstavljajuci se kao student i pokazujuci hostelsku karticu uspio sam dobiti kartu za pola cijene (bar malo srece za kraj dana). Gledajuci nalazište bio sam impresioniran velicinom i gradnjom stupova na palestri, te izgledom stadiona koji je mogao primiti 30.000 ljudi, na koji bi se možda gospoda iz Maksimira mogli ugledati i vidjeti kako se gradi stadion za jeftine novce. Ostatak nalazišta su gomila srušenih gradevina i stupova koji su davno izgubili nekadašnju velicinu i sjaj. Malo sam požurio s obilaskom da bi stigao vidjeti muzej koji ima besplatan ulaz. Na žalost ne mogu unutra s ruksakom, a baš ga i ne želim ostaviti vani pa odlazim u kamp, bacam se u bazen i odmaram se ispred šatora. Poslije sam se ipak vratio samo s torbicom do muzeja koji nije toliko bogat sadržajem iako vanjski izgled daje takav dojam. Nakon kratkog razgledavanja, vracam se u kamp, ispirem se malo pod tušem i radim veceru. Oko mene u isto vrijeme dva susjeda rade isto... Prvi pece jaja, drugi cita recept za neke delicije, a ja eksperimentiram sa tortelinima u mlijeku i nadrobljenom kruhu. Mislim da cu poslije ove vecere razmisliti o jelu u sendvic ili fast food baru. Noc polako pada i baca zavjesu na još jedan dan, prvi pravi na putovanju. Ako se ovako nastavi, sigurno mi nece biti dosadno.
Cetvrti dan (05.08.2004) – Mapa
Ako je jucerašnja vožnja bila jednolicna i razocaravajuca danas je bila potpuna suprotnost. Prva dionica do Kisparisie prolazila je kroz šumovitu nizinu dok su u pozadini bila neizbježna brda. Blizu same Kisparisie, nekih 5km, neka grkinja se zaustavila ispred mene i htjela me nešto upitati, ali cim sa otvorio usta shvatila je da me ne može pitati ni za kruh. Dok je sve to trajalo ja sam izvadio slušalice iz ušiju i stavio ih na upravljac, ali nisam vidio da su pale prema kotacu. Kada sam krenuo, one su se zaplele i desna slušalica se otrgnula. Da je grkinja ostala još malo, mislim da bi cula svoje grcke bogove. Sva sreca da sam uzeo još jedne slušalice, ali ih nisam mogao naci pa sam nastavio put sa samo jednom. Ni to nije dugo trajalo jer su se ispraznile baterije. Nije mi se dalo skidati sa bicikla pa sam nastavio dalje sam sa svojim mislima i pracen zvukovima prirode, odnosno cvrcaka. Poslije Kisparisie moj cilj je bio Pylos za koji vodic kaže da je simpatican mali grad unutar zaljeva s dvije kule koje ga cuvaju. Da sam znao da su kule teško vidljive i da su medusobno udaljene 20km, da grad nema plažu i da se osim lijepih kuca nema baš puno za vidjeti ne znam da li bih nastavio put dalje. Ni sam nisam znao da ce tih 60km trajati kao tri dana. Poslije Kisparisie cesta je krivudava kroz polja maslina koja su baš bila zalijevana. Nakon 10km cesta se pocela lagano uspinjati prema vrhu brda na kojem je bio gradic Gargaliu. Vozaci iz suprotnog smjera su se držali za glavu gledajuci mene i moj natovareni bicikl u 12h uz ne znam koliko tocno stupnjeva celzijevih kako idem uz brdo s nagibom od otprilike 10%. Mislio sam da cu do vrha ispustiti dušu, samo sam gledao gdje da bacim bicikl i uzmem bus za dalje. Kada sam došao na vrh, zaboravio sam sva prijašnja razmišljanja i jedino me zabrinjavalo što je more na horizontu, a ne na 2 do 3km od ceste. Do Pylosa sam valjda još tri do cetiri puta stao na benzinskama po vodu jer sam osjecao da na svaki gutljaj vode iz mene izlazi pola litre van, a osim toga i vožnja je i dalje bila naporna uz naizmjenicne uspone i padove koji psihicki i fizicki ubijaju. Još kada je zapuhao vjetar mislio sam da cu pedalirati cijelo popodne. Na posljetku 20km prije Pylosa poceo je dugi spust do 6km prije grada, onda još jedan mali uspon i ulazak u grad. Kako sam vec stigao oko 15:30 odlucio sam da necu kuhati, jer nisam imao ni volje ni snage nego da cu se pocastiti ruckom u nekoj taverni. Nakon kraceg obilaska taverni, a posebno njihovih cjenika, odlucio sam sjesti u jednu od njih i napojiti dušu i tijelo. Na meniu je bilo svega, a kako sam ipak na moru nisam htio grah i kobase ili piletinu, vec sam uzeo riblji file koji je, osim što je izgledao ukusno, i bio ukusan i potpuno zadovoljio trenutne potrebe mojeg nezazistnog želuca. Pošto sam ipak skromnog budžeta ovaj rucak je znacio da moram naci mjesto za spavanje na «divljaka» jer bi još i kamp bio preveliki izdatak. Nakon kraceg razgovora s konobarom uputio sam se na kupalište u Pylosu i tamo sam ostao cijelo popodne. Pošto je konobar rekao da su plaže u Methoniji bolje tamo sam se uputio nakon shopinga. Krenuo sam is Pylosa, kad tamo opet uzbrdo. Dobro, mislim si, zaobici cu ovo brdo i poslije njega je plaža, ali štanga... Poslije jednog je došlo drugo, pa trece i na kraju se ni more nije vidjelo. Odlucio sam sada ici do kraja jer mi se nije isplatilo vracati. Nakon desetak kilometara stigao sam u Methoniu koja mi se cinila kao pristojan mali gradic u kojem je vec spomenuta kula sa muljevitom plažom i hladom (makar to puno ne znaci u 20h kada pada mrak). Smjestio sam se u neki kutak izmedu dva drveta i tu se smjestio. Samo se nadam da me nece izbaciti sa plaže jer bi cesta bila opasna za spavanje.
Peti dan (06.08.2004) – Mapa
Sa plaže me izbacili nisu. Cak me nisu ni smetali, osim mjuze i njihovog nocnog programa koji se održava u obližnjoj tvrdavi. Stvari sam složio svakako: pod podmetac, medu noge, uz tijelo, oko bicikla, tako da mi budu pri ruci i bio sam spreman za corku. Problem je bio što nešto u meni nije bilo za corku i spavao sam samo tri sata. Vrtio sam se, svrbili su me ubodi komaraca od prošle noci, a pojavili su se i neki od ove noci, od muzike nisam mogao spavati. Sve u svemu ne baš idealne pripreme za napore koji mi predstoje. Pošto nisam mogao spavati ustao sam u 5h, spremio stvari, doruckovao i cekao 6h kada se pocelo daniti. Nisam se vracao u Phylos, nego sam htio vidjeti jug poluotoka, pa sam nastavio vožnju u smjeru Korone. Još se nisam pošteno zagrijao, a vec uspon, istina mali, ali to je bio nagovještaj onoga što slijedi. Nakon 10km poceo je uspon na brdo i to malo ozbiljniji tako da mi je maksimalna brzina bila 8km/h. Po dolasku na vrh cesta je pocela vijugati prema drugom brdu i puževim korakom sam nastavio dalje. Cijeli uspon je trajao 16km nakon kojeg je poceo spust, san svakog biciklista. Nikog na cesti, hlad, velicanstvena zelena brda koja okružuju cestu i na kraju more. Nakon 30km došao sam do mjesta Koroni i krenuo prema Kalamati. Karta oznacava cestu uz more, ali vecinu vremena se vide samo visoke planine Mania sa druge strane zaljeva. Oko 10:30 došao sam u Kalamatu i raspitivao se za smjer kod lokalnog policajca. Pitam ja; «Oprostite, kako mogu doci do Sparte?» «Biciklom?» - odgovara policajac. «Da.» «Jako teško» odgovorio je policajac. Covjek je bio potpuno u pravu jer sljedecih 60km ce mi zauvjek ostati u sjecanju. Pocelo je laganim, ali dugackim usponom iznad Kalamate. Vec tu sam stao dva put za vodu koju sam sva sreca uzeo prije uspona. Nakon 10km uspona slijedio je spust od 3km u podnožje brda. Tada pocinje vožnja od 7 do 8 km/ h punih 29km. Vode je polako nestajalo i doslovno sam bio na rezervi kada se za mene ukazao raj: Artemisia. Na pocetku je izvor iz kojeg izvire hladna voda, a preko puta je taverna sa picem iz frižidera, u tom trenutku...san snova. Tokom samog puta do gore vrtili su mi se svakakvi filmovi. Od odustajanja, stopiranja kamiona, vracanja nazad i sl. Dolaskom gore bio sam sretan što sam ostao cvrst u želji da završim što sam i zapoceo. U lokalnom marketu sam kupio par namirnica, malo rucao, odmorio i kreno dalje. Nisam ni znao, ali cekalo me još 17km uspona. Zavoj za zavojem, nikad kraja i svaki vodi u nebo. Vec sam i zaboravio koliko puta sam stao i popio gutljaj vode koja se vec pocela grijati. Noge su se pocele grciti kao i leda, prsti na nogama i rukama trnuti (ne mogu još ni sada žlicu pravilno držati). Priroda je postajala sve ljepša, ali što mi je to vrijedilo kada u njoj nisam mogao uživati. Cak nisam imao snage skinuti torbu i izvaditi fotic. Nakon ne znam ni sam koliko vremena stao je jedan Grk i malo smo razgovarali. Raspitivao se o meni, dao mi paradajz i medu ostalim rekao mi je da je preostalo još 2km uspona. E sad sam zapeo. Stao još dva tri puta i konacno došao vrh. Gore... Idila. Mala taverna sa izvorom hladne vode, hlad i predivna priroda. Promijenio sam vodu i poceo se spuštati. Spust je bio fantastican, trajao je 15km i uživao sam doslovno u svakom. Vec je bilo 18:30 kada sam završio sa spustom i poceo sam tražiti smještaj oko spomenika kulture Mystrasa. Nakon malo traženja našao sam kamp u koji sam se smjestio i prva stvar koju sam napravio bila je vruci tuš. Moji susjedi bili su Nizozemci koji su takoder putovali biciklima, ali i autom pa smo još malo izmijenili iskustva i naposlijetku sam sjeo u svoj stolac, dva put duboko udahnuo i mislio: «Igor, kaj ti je ovo sve trebalo?»
Šesti dan (07.08.2004) – Mapa
Kakva noc!!! (ne... nisam jebavo) Spavao sam od 22h prošle noci do 10h ujutro. Vjerojatno bi i još, samo da mi nije došlo sunce iznad šatora. Prvi pokret, bole leda. Drugi pokret, bole noge. Treci pokret, pomaknuo sam štap i srušio šator. Tipican pocetak dana na ovakvom putovanju. Uspio sam se izvuci iz «šatora», obavio osobnu higijenu i otišao u supermarket. Ovaj dan nece biti pun dogadaja kao prošli jer sam odlucio ostati u kampu i otici u posjet Mystrasu, starom gradu na obroncima iznad Sparte. Kao i u Olimpu, zaigrao sam na kartu studenta iz Hrvatske, ali ovaj puta ništa od popusta. Platio sam obicnu kartu i otišao u obilazak Mystrasa. Kao što piše u vodicu, najbolje je otici u obilazak sa vrha pa sam požurio gore. Sa vrha je pogled na Spartu i okolicu fantastican. To je jedan od onih prizora koji se ne mogu opisati, naslikati, vec se moraju vidjeti. Ljudi su znali gdje treva graditi. Najbolje ocuvani su samostani unutar zidina i palaca koja se obnavlja. Velicina grada i same gradevine, odnosno ruševine odaju njegovu važnost u prošlim vremenima. Sunce je vec pocelo peci, a želudac je bio prazan pa je bilo vrijeme da se vratim u kamp. Susjedi Nizozemci su sjedili u svojim stolicama i pozvali su me na grcku rakiju (Ouzo). Poslije objeda sam otišao do njih pa smo pricali o svemu i svacemu, a najviše o putovanjima. Nizozemci su se naputovali i vec su obišli cijelu Europu i sjevernu Afriku što ruksacima, što autom, a sada pod stare dane i biciklima. Tokom razgovora pridružio nam se još jedan biciklist koji je nedavno došao u kamp. Ispostavilo se da je Nizozemac, pa sam ih ubrzo ostavio da pricaju jer ipak je lijepo cuti svoj jezik i njime razgovarati u stranoj zemlji. Tuš, bazen, klopa i to je to. Sutra sam odlucio posjetiti planine naroda Mani (Lakonija) i smjestiti se u kamp u blizini Gythia. Nadam se da ce planine Mania biti malo «ljubaznije» prema biciklistima nego one prema Sparti.
Sedmi dan (08.08.2004) – Mapa
Polazak u 7h. Konacno! Spremao sam se od 5h. Dok sam se razbudio, najeo, sredio stvari, spremio šator, prošlo je dva sata, kao da sam s autom pa imam vremena putovati po danu. Do Gythia je 42km, a meni su još noge malo olovne od prekjucer i to se tocno osjeti. Fali mi ono nešto. Negdje na 20km poslije Sparte imaju neke radove na cesti pa je ta dionica razrovana, blatnjava i puna rupa. Dobar dio bicikla je izašao blatnjav, a baš sam ga jutros podmazao i ocistio krpom. Svakim kilometrom fizicko stanje se popravlja i mucan pocetak prelazi u ugodnu vožnju. Uspio sam stici do Gythia za 2:15' što je za mene u mom stanju cisto u redu. Odlazim van grada da vidim cijene kampova, pod uvjetom da se vratim prije mraka nazad. Najjeftinije ujedno i najdalje od grada što mi odgovara jer je prvi na povratku sa planina. Pošto nedjeljom rade manji makreti i benzinske opskrbio sam se u jednoj manjoj pekari malo prije uspona u planine. Vec na pocetku uspona pozdravile su me kule u kojima su nekadašnji narod Mani upravljali svojom zemljom. Danas su te kule ruševine i turisticka atrakcija. Cesta vijuga kroz visoke planine i samo je pitanje kada ce prvi usponi. Krenulo je blagim usponom i srecom tako se nastavilo sve do Areopolija, nekadašnje prijestolnice Mania na zapadnim obroncima planine. Iza Areoplolija, cesta kruži oko planine i vraca se u Areopoli, a krug je dužine oko 60km. Sreo sam neke dobre ljude na benzinskoj koji su me pravilno uputili jer baš i nema prometnih znakova i krenuo sam u pravcu Pyrogs Dira. Cesta je zavojita sa blagim usponima i padovima i surovim krajolikom za razliku od ceste do Areopolija koja je obrasla raznim raslinjem. Kuce, izletišta i trgovine su vecinom gradene u obliku kula, simbolom starih Mania. Na samom jugu poluotoka cesta se spušta i ponovno diže prema istocnom dijelu Mania. Vec je bilo oko 13h i sunce je pocelo jako peci pa sam odlucio naci prvo skretanje za plažu. Putem prema plaži, vidio sam gospodina kako pere auto, pa sam ga zamolio da mi usput opere lanac i mjenjac. Covjek mi je oprao bicikl, cak i više od toga. Rukama je skidao blato. Nemam rijeci... Nakon nekog vremena skrenuo sam jednim puteljkom prema plaži. Spust je bio dosta okomit i u glavi mi je bilo samo kako cu nazad. Nema veze... Došao sam na neku plažu, više lucicu u kojoj su bile dvije do tri kuce. Isprva sam bio popracen cudnim pogledima, ali ubrzo mi je vlasnik jedne kuce ponudio vode i to ne bilo kakve vec ledene, hladne (led je bio u boci). Danas me stvarno ide. Bacio sam se u more i dobro rashladio, sjeo u stolac i malo se osuncao. Uz lagani gablec oko 17h krenuo sam dalje. Planina se penjala u nebo, ali sva sreca sa blagim zavojima jer vec su mi se poceli vracati flashevi od jucer. Uspio sam cak i baciti oko na okolna brda i gradove odnosno kule na njima. Polako, ali sigurno napredovao sam prema vrhu dok me nisu na zadnjem usponu zaustavili bikovi. Ništa, glavu dolje i samo nada da se jedan od njih nece pomamiti zamnom. Ispracen njihovim pogledima krenuo sam dalje prema vrhu sa kojeg se cesta blago spuštala oko dva kilometra i opet blago dizala prema mjestu Lagio. Lijepo mjestašce sa karakteristicnim tornjevima i preljepim pogledom prema moru. Iz Lagia je poceo blagi spust prema Kokali, gdje se raspitujem za cestu prema Gythiu. Na srecu (opet me netko cuva, ali to nije sve ima još) naletio sam na covjeka koji se bavi biciklizmom i govori engleski. Dao mi je savjete i smjerove prema Gythiu pa nastavljam. Na samom izlazu iz grada krajickom oka sam ugledao neuglednu zgradu na kojoj je pisalo supermarket koji je gle cuda radio. Pošto je vec bilo oko 19h, a mrak je padao oko 21h opskrbio sam se namirnicama za noc na divljaka. Tražio sam prvo skretanje za plažu i nakon dva kilometra sam se spuštao na cestu koja me je vodila prema maloj uvali oko koje su bile kuce. Na terasama su ljudi medusobno cavrljali igrali se s djecom sve dok nisu ugledali mene. Imao sam osjecaj da svi bulje u mene jer u tu zabacenu uvalu turisti ne navracaju cesto. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja uspio sam naci gospodu koja je govorila engleski i kojoj sam objasnio da bi htio prespavati na plaži ako je ikako moguce. Njezin pristanak sam dobio, ali par lokalnih staraca nije bilo oduševljeno tom idejom pa su predložili šumarak 200m od obale. Nemajuci drugog izbora u šumarku sam razvio šator, spremio u njega stvari, vecerao i otišao na pocinak.
Osmi dan (09.08.2004) – Mapa
Probudio sam se oko 5:30, nakon dobro prospavane noci. U biti me probudilo nekakvo šuškanje u grmlju. Valjda su to bile lokalne domace životinje ili ptice. Danas me cekao put do Monemvasie, nekih 110 do 120km. Želio sam krenuti što ranije da se smjestim u kamp i da operem odjecu, ali i sebe. Oko 7h sam krenuo prema Kotronasu iz kojeg je cesta vodila prema Skutariu i onda Gythio, sve skupa 40km. Na tom putu skoro sam se zabio u konja. Sva sreca, kocnice su još uvijek dobre pa sam izbjegao neobican sudar. Slikajuci još malo putem napunila se memorijska kartica u foticu pa sam potražio internet klub u Gythiu u nadi da ce mi netko skinuti fotke na CD. Nakon malo lutanja našao sam internet klub, ali na veliko razocarenje dobio sam odgovor da oni to ne rade i da ne znaju gdje se to može uopce napraviti. E da je sad Pane tu. Mislim da bi decki otišli u trgovinu i kupili pržilicu. Kaj sad? Otišao sam, kad vec imam vremena , kupiti karte za Kretu. Nakon što sam to obavio otišao sam u prodavaonicu kompjutora koju sam ugledao putem prema turistickoj agenciji. Covjek je srecom znao engleski i uputio me u susjedni foto studio. Tamo sam dobio pozitivan odgovor i receno mi je da pricekam pola sata. Pošto nisam imao pametnijeg posla otišao sam u lokalni park, rješavao križaljku i vratio se u dogovoreno vrijeme. Ovaj put su rekli da dodem za deset minuta. Otišao sam nešto pojesti u fast food i ovaj put su fotke bile na CD-u i to na njihovom jer moj nije valjao («navodno»). Kaže covjek da je sve dugo trajalo jer su imali neki kvar na PC-u pa je karticu nosio kod prijatelja. Još sam samo cekao cifru. Iznos... 8€. Skoro sam pitao kaj sam jel kaj!?!? Za te novce bi mogao pasti dobar rucak. Sa kiselom facom sam se uputio prema Monemvasiji. 70km normalne vožnje sa blagim usponima i padovima bilo je savladano za nešto više od 3h. Krajolik nije ništa posebno sve do Monemvasije, otoka tvrdave. Nekadašnji dio kopna odvojen potresom bio je prirodna tvrdava sa ulazom samo sa mora. Prema kopnu uzdižu se visoke stijene i sa obale se ne naslucuje mali grad koji se nalazi sa suprotne strane. Do Monemvasije vodi most i uska cesta. Prometna vozila ne mogu unutra jer je to zašticen grad, ali su i ulice tijesne cak i za gomilu turista. Nakon obilaska i novih fotki uputio sam se u kamp 3,5km južnije u Geyfri. Platio sam nocenje, našao mjesto, kad tamo nizozemski par iz Spartinog kampa. Kakvo ugodno iznenadenje. Nakon objeda pozvali su me sebi da dokrajcimo rakiju koju smo naceli u Sparti. Uz ugodan razgovor, cašicu dvije i zajednicke fotke otišao sam na spavanje.
Deveti dan (10.08.2004) – Mapa
Probudio sam se u 6h kao što sam i planirao, ugasio sat i htio odmoriti oci još minutu dvije. Naravno, nikad nije minuta ili dvije vec je ovaj put bilo 45min. Trljanje ociju, izvlacenje stvari iz šatora i povratak u Gythio. Uz put sam se pozdravio sa Nizozemcima (do sljedeceg kampa) koji su otišli pogledati planine Mani koje sam ja obišao jucer. Vec oko 12:30 bio sam u Gythiu na plaži raspakiranih stvari i spreman za kupanje. Nakon kupanja sam cak uspio ubiti oko na pola sata. Odmoran, krenuo sam na trajekt za kretu koji je išao u 17h. Na trajektu se nalazila grupica izvidaca koji su kratili vrijeme putnicima grckim pjesmama. Cak sam i ja par puta zapljeskao iako sam slušao Olivera na CD-u i baš nisam slušao njih, ali ako plješcu svi plješce i mali Mujo. Oko 20h trajekt je stigao u Kythiru, mali otok na putu prema Kreti. Izgleda da je vjetar bio prejak jer kapetan trajekta nije mogao smotati i uparkirati trajekt u luku (možda je trebao probati s rucnom) pa mu je trebalo dobrih sat i pol. Radi toga smo uplovili u Kissamos oko 1:30 u noci. Docekao nas je vjetar koji je na trenutke dizao prašinu i bacao pijesak u lice. Ubrzo nakon silaska s trajekta pokušao sam naci mjesto gdje bih mogao prenociti. Poslije luke na oko 1km odvajala se lokalna cesta prema nekom selu, a prolazila je uz more. Uspio sam naci pogodno mjesto ispod drveta, tu se raspremiti i leci uspavan blagim vjetrom i šumom valova.